Najave

"Ta divna noć" 1. mjesto na Natječaju klUPKO smijeha 2021.

U povodu održane svečane dodjele nagrada za kratku humorističnu priču klUPKO smijeha 2021. u velikoj dvorani Gradske knjižnice, 12. veljače 2021. predstavljamo vam priču koja je osvojila 1. mjesto, autora Dražena Filoševića, pod nazivom "Ta divna noć".

 

TA DIVNA NOĆ

- Gdje si opet, idiote? - vibracije ženina glasa su vjerojatno zasmetale signalu moga mobitela jer je lagano zakrčao dok  mi je istovremeno glava ponovno klonula na volan.

- Hmmm, dobro jutro, gospođo, ovdje prometna policija. Ovaj, ... možete li doći po vašeg supruga, isključen je iz prometa jer.... -

- Isključen je on s mozga. - prekine ga moja žena tonom hladnijim od alpskog glečera.

Policajac ju je nastojao smiriti govoreći da se ništa strašno nije dogodilo, tek sam autom malo krivudao cestom i najvažnije je da nisam ozlijeđen.

Nedvosmisleno je izrazila žaljenje zbog ovog posljednjeg.

Rekao joj je kamo treba doći i stvorila se tek što sam sklopio oči, kao da je vozila negdje u blizini. Presjeo sam u njezin auto i ponovno zaspao.

Probudio me je udarac. Parkiranje joj, uobičajeno, nije polazilo za volanom. Zasmetao joj je rubni kamen pokušavajući ispred naše zgrade uvesti auto u rikverc. Ponudio sam se da parkiram, ali je spomenula svekrvu u negativnom kontekstu pa sam zašutio. Uspjevši koliko - toliko smjestiti auto da ne zapriječi prolaz, okrenula mi se otkrivajući besprijekorno izrađen zubni most:

- I dajem ovo na rastavu, dosta je toga. -

Prvi put je izrekla ovu prijetnju prije sedam godina, plus mjesec dana. Pamtim jer se to dogodilo nakon svadbe njezine sestre gdje sam malo više potegao i usred plesa s mladom se potukao s mladoženjinom stranom. Točnije, oni su mene napali jer sam tvrdio da je paška janjetina bolja od ličke. Ali hajde ti sad objasni ženi da nisi ništa kriv. Nakon toga u prosjeku je barem jednom kvartalno imala ovakve ispade, tako da je moguće da je ovo bio jubilarni trideseti put da se rastajemo. Uglavnom kad je u PMS-u.

Ušli smo u stan. Ona uleti u WC, a ja, znajući da će se tamo zadržati barem sat vremena, produžim do spavaće sobe u međuvremenu malo odspavati. Tek što sam legao, iz jakne u predsoblju začujem zavijanje mobitela.

Bio je to Vlado. Uslijedila je dramatska pauza od nekoliko sekundi. Ne znam čemu služe te pauze, ali činjenica je da su one duboko ukorijenjene u svijest korisnika telefonskih usluga. Pretpostavljam da je to relikt iz nekih drugih vremena, da bi UDBA imala vremena stisnuti tipku za snimanje. Kako god bilo, meni je ta pauza dobro došla da se nagnem iznad sudopera u kuhinji i ispovraćam držeći aparat čvrsto prislonjen na trbuhu kako se ne bih osramotio pred čovjekom.

- Slušaj, – nastavi on - ostala mi je jakna kod tebe u autu. Smrznut ću se, moraš mi je hitno dati. -

Što Vladina jakna radi u mome autu? Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se prisjetim.

****

Znate, jedno od najvažnijih pravila svakog skladnog braka je ne prolaziti ispred upaljenog televizora, a za moj brak je najvažnije ne prolaziti dok traje utakmica, bilo koja. Naime, postoji realna mogućnost da mi izleti primjedba na račun ženinih gabarita što može dovesti do nesagledivih posljedica. Upravo to se dogodilo sinoć.

Zamislite da vam u trenutku kad se Mandžo sprema nasrnuti na protivničkog golmana poput nesocijaliziranog američkog stafforda bez povodca, koji je ugledao usamljenu čivavu, žena stane ispred televizora i počne pričati o sarmi na štednjaku koja se raspada zbog kiselog kupusa moje mame, ili ju susjeda Mara s prvog kata nije pozdravila 'momentalno', nego je pričekala dvije sekunde, ne sjećam se više točno jer mi se um blago pomutio.

Uglavnom, petnaestak minuta poslije začulo se zvono na vratima, nekako oštrije no inače. No, budući da je Subašić upravo skinuo jednu mrtvu šansu izbacivši loptu u korner, nije mi padalo na pamet dizati se iz fotelje već sam doviknuo ženi u kuhinji:

- Ljubavi, molim te otvori vrata! -

Ona mi je odvratila, još pod dojmom moje reakcije na sarmu, ili susjedu:

- Otvori ih sam, majmune! -

Subašić je uhvatio loptu u trenutku kad se zvono ponovno oglasilo pa sam otrčao do ulaza želeći se riješiti uljeza što prije.

Pred vratima su stajala dva policajca, dvometraš četrdesetih godina i jedan koji je izgledao pljunuti Neven Ciganović prije treće plastične operacije. Onaj stariji, četvrtaste glave s gustim brčinama, podižući ogromne šake manirom političara na predizbornom skupu, malo nevoljko reče:

- Dobra večer, gospodine! Dobili smo dojavu zbog obiteljskog nasilja pa moramo provjeriti... -

- A ne, ne... ma nije to bilo ništa, znate ... moja žena ima običaj malo glasnije pričati. - prekinem ga misleći kako naši upravo kreću u napad.

- U stvari, gospodine, javljeno je da tučete suprugu pa smo htjeli vidjeti što se ...-

- 'kooo je to javio? Ooon meeene da tuče?! Deee, šta vam je, on mene ne bi taknuo! - moja zakonita se pojavila iza vrata odlučna u nastojanju obraniti ugled i čast obitelji.

Doista, malo tko bi u to povjerovao jer mi iza leđa većinom govore da sam papučar, što naravno nije istina, ali dok god mi to netko ne kaže u lice, baš me briga. Bez obzira na to što drugi misle o meni, sebe smatram finim i kulturnim muškarcem koji je glava kuće i čija je uvijek zadnja. Ne mislim pritom na onu „Da, draga”, podrazumijeva se. Zbog toga je bilo još čudnije da je netko od susjeda prijavio takvu nebulozu. Jedino ako nisu to oni što su se nedavno doselili ... morile su me sumnje dok je moja žena predstavnicima zakona objašnjavala kakav sam divan suprug i otac.

Dvojac na vratima je strpljivo slušao. Brkonja reče, da bi jasno stavio do znanja da se gnuša takvih lažnih dojava:

- Gospođo, sve je u redu, imamo iskustva s neodgovornim pojedincima. -

Dodao sam da mi poštujemo Istanbulsku konvenciju u cijelosti na što su nam ljubazno mahnuli i otišli u noć u potrazi za pravim zločincima.

Poslije utakmice sam izašao ispred zgrade malo srediti dojmove i ispušiti jednu na miru. Žena nije dala pušiti u stanu, a na balkon je nagurala dva stalka za sušenje rublja i na ogradu oprani tepih. Osim toga, počela je peglati i pričati sama sa sobom što je bio znak da je najbolje da se izgubim iz vidokruga. U liftu i na stubištu mi je nekoliko pogleda uprtih u pod i jedva čujnih pozdrava jasno stavilo do znanja da su snage reda bile uočene ispred naših vrata.

Vjerojatno se većini ljudi dogodilo barem jednom pucanje filma zbog nešto alkohola. Priznajem, meni je film ponekad pucao. Uglavnom nakon gajbe piva ili litre rakije, ili trideset petog gemišta ili…

Ukratko, pucao je. Žuta minuta. Ne znam zašto je žuta, a ne crna, ali to je stanje kad se ne sjećaš ničega što si napravio. Nije toliko strašno ako ne ostanu trajne posljedice. Ja, recimo, smatram da sam se tijekom jedne žute minute, koja bi se ispravnije trebala zvati žuta godina, oženio.

U stvari, ja nisam alkoholičar. Pravi kroneri, kao na primjer Vlado, susjed koji je upravo naišao kad sam zgazio čik, i tipični predstavnik te sorte, moju vrstu zovu vikend - cugeri. Bio je to profesor filozofije, mršavi pedesetogodišnjak, tri puta razveden i isto toliko puta liječen od kojekakvih ovisnosti, uglavnom o lakim drogama i teškom alkoholu.

- Znaš -  reče mi on kimajući glavom kao da je to tek sad shvatio, - alkohol je najstariji poznati anksiolitik. -

Divio sam mu se kako uvijek bez greške izgovara takve komplicirane riječi.

- Ne želim piti antidepresive. - nastavljao je, - Ta kemija ti zarobi mozak i brzo ubije. Volim se držati prirodnih stvari. -

Doista, uglavnom je pio svoju domaću rakiju i vino, a ono nešto malo viška je prodavao da popravi „onu mizeriju”, kako je opisivao svoju plaću.

- I, - doda prignuvši glavu bliže meni – cvijeće je dobro rodilo.

Znao sam da ima šljivik i vinograd u obližnjem selu, ali nisam bio upoznat s tim zaokretom u proizvodnji. Vidjevši moj pogled djelomično je iz džepa jakne izvadio prozirnu vrećicu s nekim smeđe - zelenkastim sadržajem. Pohvalio sam njegove botaničke sposobnosti, zahvalio se i rekao da ću sutra doći po nekoliko boca jer sljedeći tjedan dolaze majstori za novu kuhinju i treba ih nečime počastiti.

Vlado je rekao da je šteta da mi je takav habitus, što god to značilo. Dodao je da nema potrebe čekati i da mi odmah može dati cugu, a platit ću kad budem imao. Ispravno je procijenio da sam iz stana izašao bez novčanika, u kojem ionako nije bilo ničega.

Ušli smo u njegovu dvorišnu zgradu sastavljenu od jedne sobe koja je zaudarala na mješavinu svih mogućih vrsta alkohola koje je moderna civilizacija uspjela isfermentirati tijekom svog postojanja. Pored više desetaka boca i nekoliko opletenih desetlitarskih demižona prostorijom je dominirala uokvirena slika “Hrvatskog narodnog preporoda”, izrezana s Kraševe bombonijere.

Spremio mi je u ceker, koji mi je samo posudio, naglasio je, jer mu je to draga uspomena iz švercerskih dana s Arizone, bocu rakije i dvije boce vina, crno i bijelo te vrećicu voća „za djecu”, dodao je dobrohotno. Njegova četvrta žena, kojoj je menopauza bila stvar daleke prošlosti, i on nisu imali djece, a ona iz prethodnih brakova su ga se odrekla tako da je moju obožavao.

Uzeo sam ceker i krenuo van, međutim Vlado reče da bih trebao probati rakiju da ne ispadne da me je prevario. Što ću, dao mi je piće na poček pa sam se osjećao dužan te potegnuo iz boce ogrnute šokačkim jankelom i s prigodnim šeširićem na čepu koju je izvadio iz crvotočne komode na kojoj se pričvršćena rajsneglama kočoperila Startova duplerica sa Slavicom Radić iz 1981. godine.

- Dobra, a? - reče coknuvši jezikom nakon prvog gutljaja i gledajući duplericu.

Nisam bio siguran na što točno misli, ali sam se složio iako volim jače žene kao i jaču rakiju. Ova je bila dobra za majstore.

Nakon što sam odbio četvrtu izmjenu boce, Vlado predloži da odemo negdje na pivo, ožednio je. Prihvatio sam prijedlog jer mi se nije išlo kući prije nego žena zaspi. Najprije sam odnio ceker u drvarnicu u podrumu svoje zgrade da ne dođemo u iskušenje, a potom smo sjeli u moj auto jer nismo imali drugu opciju. Kafići u blizini bili su zatvoreni, a njemu je vozačka dozvola oduzeta onoga dana kad mu se rodio najstariji sin. Na benzinskoj postaji na gradskoj obilaznici Vlado je kupio karton nekog njemačkog piva neizgovorljivog naziva pa smo pošli do parka pored rijeke, tamo ima „zanimljivog društva”, konstatirao je. Prethodno je nazvao nekoliko poznanika da nam ukažu gostoprimstvo, ali bez uspjeha.

U parku je bila hrpa mladeži kojima je Vlado očito bio dobro poznat, naime oslovljavali su ga s „profesore” i nudili pićem. Ubrzo je sreo neku učenicu, pri tome naglasivši „bivšu”, želeći staviti do znanja da je starija od osamnaest godina i za koju uopće ne bih pretpostavio da je žensko da nije nosila minijaturnu suknju. Iako danas ni to više nije kriterij. Uglavnom, uskoro me  je zamolio ključ od auta dodavši da se brzo vraća.

Vlado se pojavio kad sam otvorio, čini mi se, šestu limenku. Vratio mi je ključ rekavši da su našli „komforniju varijantu” i da ga ne čekam, snaći će se za prijevoz kući. Da me utješi, pružio mi je smotani joint, ali sam ga rezolutno odbio. To sam jednom probao u srednjoj nakon čega sam žvalio rasvjetni stup ispred škole misleći da je Tajči.

****

Vlado je krasna osoba i nisam mogao dozvoliti da se smrzava pa sam ponudio posuditi mu jaknu, ali je inzistirao na svojoj, „zbog dokumenata”, rekao je. Bio je ispred ulaza zgrade i rekoh mu da me pričeka. Žena se tuširala i procijenio sam da imam dovoljno vremena uzeti njezin auto i odvesti Vladu do mojega, nije bio daleko.

Zvono na vratima se oglasilo dok sam obuvao cipele i tiho opsujem kroz zube jer će mi probuditi djecu. Otvorim vrata i ugledam dva poznata lika u uniformama od sinoć. Gotovo sam im se nasmiješio da ispred njih nije stajao tip koji je složio Clint Eastwood facu rekavši da je inspektor i da traži mene. Moj izraz lica je neodoljivo podsjećao na jedan od Picassovih uradaka.

Žena je izletjela iz kupaonice, bosa i ogrnuta ručnikom. Inspektor ju je ošacov'o od pete do glave i nastavio mašući nekim papirom:

- ... zbog osnovane sumnje da ste počinili kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona. -

Čuvši to, žena se okrenula meni pri čemu su njezine savršeno oblikovane obrve poprimile konture Pelješkog mosta u izgradnji:

- OVO sad de-fi-ni-tiv-no dajem na rastavu! –

Dražen Filošević, Slavonski Brod

Nalazite se ovdje: Knjižnica Najave "Ta divna noć" 1. mjesto na Natječaju klUPKO smijeha 2021.