Na sastanku Čitateljske grupe GKSB prošlog utorka, 16. siječnja, obradili smo klasika svih klasika, opsežni klasični roman jednog od najvećih autora u povijesti ne samo ruske nego i svjetske literature, Idiot, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog (1821-1881).
Put do samog odabira tog djela bio je (kao i autorov životni; no dobro, skoro…) poprilično trnovit i posut zaprekama i sumnjama; te možemo li mi to (možemo!), nije li to prevelik zalogaj (640 stranica gustog teksta; nije, zima je pa će ići lakše), hoćemo li stići, pa neće li to ljudima biti dosadno i nerazumljivo, teško za čitati?! No, ipak smo se odvažili. Gradska ima dovoljno primjeraka (nekih 7-8 u barem 4 izdanja od kojih su neka majstorski prijevodi legendarnih Ise Velikanovića i Zlatka Crnkovića) pa smo si zadali pročitati, preko praznika i blagdana- k tomu uz još jedan tjedan “viška” za čitanje (sastanak imadosmo trećeg umjesto drugog utorka u mjesecu)- ovaj psihološki roman nastao na vrhuncu karijere velikog pisca, krajem 60-ih godina 19. stoljeća. Slično kao i neki drugi poznati romani (Kockar, Braća Karamazovi, svakako najpoznatiji uz lektirni Zločin i kaznu, te Bijedne ljude i Demone/Bjesove) on je pisan tj. objavljivan u nastavcima u novinama Ruski vjesnik, kroz godine 1868. i 1869. (stoga ćete u raznim izvorima naći drugačije podatke i koje je godine), a pisao ga je “na putu”, friško oženjen, ali i u kockarskim dugovima, u Švicarskoj i Italiji (navodno u Firenci postoji spomen-ploča na zgradi u kojoj je boravio dok ga je pisao).
Potka romana je dolazak, tj. povratak glavnog lika, kneza Miškina, u Rusiju druge polovice 19. stoljeća, točnije Petrograd, nakon izbivanja od 4-5 godina tijekom kojih se kod poznatog doktora u Švicarskoj nastojao (iz)liječiti od boljetice o kojoj u početku ne znamo ništa, pa od nekovrsnog “idiotizma” ili slične psihopatske dijagnoze doznajemo da je riječ o epilepsiji (uz još pokoju stvar, riječ je o autobiografskoj činjenici koja je autora morila i u stvarnom životu). Sveznajući pripovjedač upoznaje nas s bogatom galerijom likova koji reprezentiraju gotovo sve društvene slojeve onodobne carske Rusije, od vojnika, nekadašnjih slavnih časnika, njihovih dama i kćeri, preko lihvara i bogatih nasljednika koji ćerdaju i posljednju kopjejku sve do nagovještaja nekih novih, buntovnih generacija. Svi oni u nekom su odnosu s gotovo kristolikim likom Miškina, riječ je o mladiću koji je u početku smatran idiotom, ali je u biti epitom idealnog čovjeka, dobrog, bez mana, koji svakom pristupa sa štovanjem i spreman je na razgovor, pripomoć i praštanje, o ljubavi da i ne govorimo…
Kad smo kod ljubavi, tu je naravno i, možda proto “femme fatale” Nastasja Filipovna, misteriozna dama koja se ne pojavljuje u romanu onoliko koliko se uobičajeno pojavljuju ženski protagonisti, k tomu još s tolikim utjecajem na Miškina, Rogožina, Tockog, generala Jepančina i ostale snubitelje, što javne, što tajne…
No, dosta o sadržaju romana, pokoju riječ moramo posvetiti i temama koje su obilježile sami sastanak grupe. Nazočni članovi su pročitali cijeli roman (kapa dolje!; dobro ne svi, ali većina) i kompetentno i subjektivno raspravili i dotaknuli neke od tema, što općenitih (je li bilo teško čitati tako opsežan i možda roman o jednoj sada nepostojećoj državi i društvu te se staviti u kožu glavnih junak(inj)a, čitamo li inače klasike i kakav odnos imamo prema “nametnutim” i tako obilježenim literarnim djelima, je li prijevod bio baš tako savršen itd.), a što onih posebnih koji prate baš određene specifičnosti svakog djela koje nam dođe na red za čitanje i raspravu (je li junak idiot ili naivna dobrica, postoje li u ovom djelu klasični negativci i pozitivci, i tko su zapravo najveći tragičari i gubitnici, je li Nastasja Filipovna zaljubljena u kneza Miškina i on u nju ili pak Aglaju Ivanovnu Jepančinu, čemu toliki sporedni likovi i zaslužuju li baš toliku “minutažu” ili “tekstažu” u ovom djelu te koje su stvari na nas osobno djelovale i najviše dojma ostavile nakon dočitanog veleromana).
Odgovore smo si sami pružili na sastanku grupe (mi smo tamo bili i iako votku ili kvas nismo pili, jezik nam je u početku bio mokar, ali se brzo od žustre rasprave osušio pa smo ipak zalili ga čajem; je li bio ruski, ne znamo!), a ako ste propustili ovaj, možda nećete onaj sljedeći, za veljaču, kad na sami pokladni utorak, 13.2. čitamo i raspravljamo Mitohondrijsku Evu, Mihaele Gašpar.
Hrvoje Gažo, voditelj čitateljske grupe
