Svoj drugi jesenski sastanak Čitateljska grupa Gradske knjižnice održala je u utorak, 12. listopada, a na temu proslavljenog i cijenjenog bugarskog autora Georgija Gospodinova (rođenog mitske 1968. u Jambolu, gradu na jugoistoku Bugarske), točnije njegovog romana iz 2011. Fizika tuge (kod nas objavljenog u vrsnom prijevodu Ksenije Banović, promotorice bugarske književnosti i autora; Fraktura, 2018.).
Odakle uopće krenuti? Kada pričamo o romanu autora “male književnosti i jezika”, pa još k tome neobične, nelinearne strukture, pune (meta)fizike, sjećanja, skretanja i vrludanja, slijepih ulica, ćorsokaka, meandara i rukavaca, osjećamo se kao u labirintu; ovo i uistinu jest roman-labirint. Čitatelj, kao i autor, uvučen je u čudnu građ(evin)u, pruža mu se mogućnost izbora (prošlost-sadašnjost, sjećanja-zaborav, empatija-simpatija, bol i tuga- radost), ali što dalje čita (i piše), to više biva uvučen u mitski Labirint (grčka mitologija, građevina koju je Dedal- da, onaj Ikarov otac- sagradio za kretskog vladara Minosa e da i ovaj u njemu zatočio neželjeno dijete Minosove žene Pasifaje i bika, patnika Minotaura- polučovjeka-polubika), labirint koji metaforički predstavlja ljudski život i sudbinu.
Pripovjedač, koji ima empatsku sposobnost ulaženja u misli ljudi i proživljavanja prošlih događanja i sjećanja, nalazi sličnosti između tog mitskog nesretnika (kojeg uz pomoć polusestre mu Arijadne i njene niti spasa ubija mačem s dvije oštrice junak Tezej!) i mlađega sebe, zatvorenog u stvarnim, stambenim podrumima i hodnicima, ali i onim imaginarnim, hodnicima i zakutcima sjećanja, sjećanja na bolju prošlost i neizvjesnu budućnost provedenima u komnističkoj Bugarskoj, protkanoj nama malo starijima vrlo dobro razumljivim stanjima svijesti i događajima; od sletova, parada, služenja vojske, nestašica do “ključić oko vrata” djece prepuštene samoći dok roditelji rade, bivanja kod baki na selu preko ljeta, pravljenja zimnice i ajvara (čuvene bugarske paprike!) sve do “nestašica” seksualne prirode…
Pričalo se, u vrlo uskom krugu ljudi ovoga puta, o čudesnom romanu koji je i biografija autorove obitelji i domovine, i autobiografija i nanovo iščitan mit o tragičnom Minotauru (simbolika djeteta koji pati zbog grijeha roditelja, iako ni za što nije kriv…), ali je i dokument vremena, Bugarske 70-ih i 80-ih, koja je u jednom istraživanju proglašena za “najnesretnije mjesto na svijetu” (nije ni čudo, kad se nalazi(mo) u tom Bermudskom trokutu čiji vrhovi dotiču Beč, Budimpeštu i Istanbul…).
Podsjećajući na vječnog uzora svim fantastičarima, maestra Borgesa, knjiga je poput Noine Arke; ponešto drugačijih dimenzija i nakana, ona sadrži sve, i sjećanja, i priče, i heksametre i uputstva za ubijanje stoke u klaonicama, i popise i traktate. Knjiga je život, život je knjiga, život je radost i tuga, knjiga je Fizika tuge.
Velikan ne samo istočnoeuropske književnosti, budući (siguran sam!) nobelovac (iako; ma drugi put…) Gospodinov u svojim djelima nesebično daje sebe i otvara sebe čitatelju, prepuštajući mu da sam odabere od onog što mu je dano, jer spisateljski posao je gotov kad se stavi točka na kraju. Čitateljski tek tad počinje, a s autorom Fizike tuge, Vremenskog utočišta, Prirodnog romana i ostalih veledjela ovog “Prousta istoka” to nam je kristalno jasno.
Ako uzmete bilo koje Gospodinovljevo djelo, djela za vječnost (p)ostat će i dio vaših sjećanja.
Trebat će nam.
Hrvoje Gažo, autor teksta i voditelj Čitateljske grupe
