Ovogodišnji Mjesec Hrvatske knjige u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod završen je susretom s književnikom Kristianom Novakom, autorom romana “Obješeni“, „Črna mati zemla“ i Ciganin, ali najljepši“.
Autorski prvijenac „Obješeni“ prošao je bez neke bitnije recepcije u hrvatskoj književnosti, dok su sljedeća dva romana „uzdrmala“ cjelokupni hrvatski književni prostor i progovorila o stvarima o kojima je teško progovarati, teško poput črne mati zemle.
O romanu „Črna mati zemla“, prevedenom na nekoliko jezika, kazališno uprizorenom, za filmsku adaptaciju priređenom, nagrađivanom (Nagrada T portala, Nagrada Ksaver Šandor Gjalski,…) autor je govorio ne samo iz pozicije pisca nego i djeteta gastabajtera i povratnika u Međimurje. U ovoj svojevrsnoj povijesti jednog nemirnog (nesretnog) djetinjstva u kojemu sjećanje zapravo nije preslika stvarnog događaja i u kojemu je teško razlučiti boluje li Matija (glavni lik) od nesjećanja na to što je učinio ili još više od onoga što nije učinio, Novak je u razgovoru reminiscentno vukao priču koja svoje tragove ima u njegovoj životnoj priči, a potom se priča otkine i postane autonomna… postane Matijino osobno putovanje iz osjetljivog, otuđenog neobveznog i urbanog u tamno, blisko i ruralno.
Provodni motiv obiju priča (romana) je opskurna, mračna, maglovita, blatnjava atmosfera međimurskih prostora u kojemu su glavni likovi zaslužili svoj književni prostor jer su otpali od čvrste strukture svoje zajednice. Kroz priču o Mileni, ženi s prošlošću, hazarderki i onoj koja je, za zajednicu, dio neprihvatljivog para, autor je progovorio o mentalitetu malih zatvorenih sredina, ksenofobiji, stereotipima, odnosu prema drugima i drugačijima. Kroz priču drugog djela ovog neodrživog para, kroz Sandija, razgovor je skrenuo u priču o Romima, njihovom položaju u Međimurju (autorovom istraživanju prije pisanja samog djela), reagiranju zajednice kad joj se zaljuljaju temelji, svojoj odgovornosti kako prema tekstu tako i prema zajednici te mogućim modusima suživota. Koristeći se suprotnim veznikom iz naslova (Ciganin, ali najlepši) potvrdio je kako: ako si s krive strane te riječi ona te zauvijek dijeli od dobrih slika. S druge, krive strane u ovom romanu su i bliskoistočni migranti, suvremeni nomadi čiji je strah od poznatog zapravo strah od vlastitog prostora.
Definitivno, iz razgovora se dalo iščitati kako je ovaj roman roman prešućivanih tema (do sada), tema koje dotiču priču o nasilju, političke skandale, korumpiranu policiju, blazirane lokalne moćnike, novinarsko lešinarenje, društvenu hipokriziju, šverc drogom, trgovanje ljudima… i sve to smješteno u nadlik u romanu, u Međimurje, u Novakov kako životni (iako više nije u Međimurju, ono je njegovo još uvijek stalno inspirativno mjesto i ponorni trenutak iz kojega sve kreće), tako i književni prostor. Vratio ga je on u mentalnu mapu i izveo na nacionalnu književnu scenu pa bi, za čitatelja bilo zanimljivo dočekati i posljednji dio trilogije. A do tada, ili do nekog novog djela ovog osebujnog (a usudila bih se reći i hrabrog) autora, možda bi bilo dobro da se i ovim našim slavonskim prostorima dogodi neki Kristian Novak.
Razgovor s Kristianom Novakom vodila je Darija Mataić Agičić.
