Vinkovčanka Mirjana Pešec jednu običnu brodsku prvoproljetnu večer svojim je Pričama od porculana učinila neobičnom, drugačijom, vrijednom bilježenja… okupila je ova žena vedrog i radosnog pogleda puno više ljudi nego li stane u pogled. I razlozi su mnogostruki…
Mirjana Pešec diplomirana je pedagoginja, Predsjednica Hrvatskog fotosaveza u Vinkovcima, Kluba žena liječenih na dojci Una, umirovljenica, majka, baka, prijateljica… borkinja začudne snage.
Mirjana Pešec dvadeset tri godine u suživotu je s rakom. Vlasnica je biografije koja zaslužuje divljenje. O njoj, njenim ljutim godinama, vremenu vraćanja sebi i ugađanju duši govorile su: urednica Golden marketinga Nataša Maletić, sveučilišna profesorica u mirovini i književnica Julijana Matanović, klinička psihologinja Davorka Čavar-Lovrić, Dražen Bota i sama autorica.
O svemu onome što joj je nametnuo život, o bolesti, kemoterapijama, dijagnozama, otpusnim pismima, prihvaćanju raka koje se uselio i nema nakanu iseliti progovorila je autorica… progovorila je i o strpljenju i čekanju… i isto onako kako je dočekivala utorkom vlakove da ju u veliki grad odvedu (a velik je onda bio jer je imao onkologe), čekala je unukin prvi dan vrtića, prvi dan škole, prvi dan fakulteta, diplomu; čekala je strpljivo i dočekivala i nove lijekove i nove terapije… zahvalna liječnicima što su njenu smrtonosnu bolest pretvorili u kroničnu.
Vrag nikada nije toliko crn kako izgleda, reći će ona i izboriti se u sebi za sebe, ne prihvatiti odustajanje kao izbor, i izabrati.
Mirjana je izabrala život. U toj porculanskoj krhkosti, ona ga pazi… brine o njemu… puno čita i čitanjem popunjava nemirne, sretne i manje sretne dane… uređuje svoj vinkovački dom koji i sam postaje njena autobiografska bilješka; raduje se cvjetovima koji se začudnošću prirode rode, a na djetinjstvo miriše; uživa u glazbi koja kako klizi dušom tako i slavonskim pustopoljinama; dočekuje odlaske na more jer moru rečene sve tajne i tuge postaju manje tužne; umođuje se Igorovim kreacijama u kojima je uvijek dva broja manje bolesna i tri broja više sretna… piše, fotografira… jednostavno ima i riječ i oko za ono što je važno… i fotografije i rečenice smještene u ove priče prostorno su omeđene bolnicom i kućom. Bolnicom kao moranjem, kućom kao trebanjem… ona ne putuje autocestom života, jer nije kod nje sve ravno i pravocrtno, ali ni ne luta po slijepim ulicama. I lokalnim putovima stigne se do cilja, samo put duže traje. A to je dobro. Samo neka traje.
U tom trajanju Mirjana je posložila i presložila život, napravila veliko spremanje u sebi i sad, a to sad puno je duže od relacije Vinkovci – Zagreb i Vinkovci – Osijek, ga živi… u miru sa sobom, rakom i svijetom. Radi stvari koje ju ispunjavaju i koje su joj važne. Još uvijek sanja. Živi život vrijedan življenja i njoj je to dovoljno.
I sve to čini zbog ravnoteže u sebi.
Ima tu i dana koji su za nevoljenje… nevoljenje sebe bolesne, nevoljenje bolesničke sobe, nevoljenje hodnika u kojima strpljivo svi čekaju svoj red… ali i u tom nevoljenju topla riječ liječnika liječi ponekad brže od kemoterapije… Mirjana prepoznaje ljude s dušom, i njih grli… prepoznaje i one bez duše, i njih otpušta… i tako već godinama.
I putuje putovanje, već dvadeset tri godine, do osobnog mira. Sinoćnja stanica bio je Slavonski Brod. Brod ju je dočekao kao dragog gosta. Nekog svog. Nekoga tko tu može ostati. I onako kako Shorty poziva u Vinkovce, kad poželiš se ravnice, možemo samo nadodati: imamo i mi Mirjana ravnicu, imamo rijeku, imamo dobre ljude i ako ne prije, bilo bi lijepo i proljećevanje i magnolijanje (a naša magnolija zaslužuje ući u kadar Vašeg fotoaparata) i 2024. započeti s Vama. Vi dovršite novu knjigu, a mi ćemo sigurno doći, jer
bio je ovo sinoć samo početak jedne lijepe vinkovačko-brodske priče.
Darija Mataić Agičić
Photo: Dražen Bota
Enola Grgona
