Sastanak Čitateljske grupe Gradske knjižnice za travanj, održan prošlog četvrtka (10.4.) bio je po mnogo čemu neobičan. U redu, održan je na starom mjestu i u uobičajeno vrijeme (iako, i tu su promjene na vidiku…), ali prvo, bilo nas je podosta, rekao bih da smo se okupili u rekordnom broju možda od početka one stvari s koronom. Drugo, posjetila nas je i izvjestiteljica/kolumnistica lokalnog portala (i pročitala je knjigu!) te o tome napisala tekst vjerojatno kvalitetniji od ovoga koji upravo čitate, dok se treća neobičnost odnosi naravno na autora i djelo; naime, čitasmo par excellence primjer antidrame, antiteatra ili teatra apsurda, remek-djelo irskog nobelovca Samuela Becketta (1906-1989) “U očekivanju Godota” (1952, napisano na francuskom jeziku, a tek par godina kasnije prevedeno na engleski).
Vjerujem da je svima poznato jer ipak je riječ o lektirnom naslovu i uz Ionescove slične ostvaraje primjeru apsurdnog kazališta koje “dekonstruira” sve dotad poštivane temelje kazališnog komada koje se štuju još od antičkih vremena (primjerice jedinstvo mjesta, vremena i radnje itsl.). Autor je imao vrlo zanimljiv život pa smo se osvrnuli i na to, primjerice da je studirao romanistiku (talijanski i francuski) pa zbog pritiska okoline, malograđanštine i konzervativizma napustio Dublin i Irsku (iako je bio bliski suradnik sunarodnjaka Joycea, dapače, njegov osobni tajnik) pa otišao u Francusku gdje je bio i u Pokretu otpora za vrijeme 2. svjetskog rata te pisao otada na francuskom (koji mu je bio tek drugi-treći jezik, slično kao i Conradu engleski)…
Nakon prvijenca Murphy te romana Malloy i Malone, 1952. sjeda i piše, zapravo ne, 1948-49 sjeda i piše, a nakon podosta revizija 1952. objavljuje i našu temu sastanka, antidramu u 2 čina “U očekivanju Godota”. U manje od sto kartica teksta stao je opis dva dana događanja (u redu, događanje i radnju shvatite vrlo široko) dvojice prijatelja Vladimira i Estragona (prezimena poznata redakciji) koji se nalaze negdje (nekakvo raskrižje s osušenim, osamljenim stablom, a možda i pustinja/pustoš) i naravno, čekaju gospodina Godota (ah, da). I čekaju. I čekaju. Pa još malo čekaju dok rade besmislene stvari i izgovaraju tu i tamo smislene, ali uglavnom čudne i besmislene replike. Dok se ne pojave Pozzo i Lucky (gospodar i sluga?? ne znamo, ali prvi drugoga drži na uzici/konopcu). I onda opet besmislene čini, replike i odnosi između likova. I čekanje. Dok ne padne noć pa završi prvi čin, pa se to sve ponovi još jednom u drugom činu, uz manje promjene- stablo je izlistalo, ali sa svega par listova, cipele su sada Estragonu prevelike, a ne pretijesne, dok je Pozzo oslijepio pa nijemog Luckyja drži na nešto kraćem užetu, dok čitatelj želi veći komad da se objesi (kao i neki od likova!) ili barem da kao kod Čehova skine pušku sa zida obješenu u prvom činu pa si u trećem prosvira glavu, kad već ne može autoru koji se usudio napisati ovakvu blasfemičnu, predivno apsurdnu i teško ponovljivu tragikomediju u kojoj se ništa ne događa. Dvaput. Srećom, trećeg čina nema, a ni puške…
S obzirom na brojnu čitateljsku publiku koja se pojavila na sastanku, načete su (ne i dovršene) brojne teme, od toga kako je moguće sve promatrati tekst i analizirati ga uzduž i poprijeko, jesu li na dramu utjecali autorovi doživljaji i proživljaji (naravno da jesu!), o utjecaju filozofije egzistencijalizma i nihilizma na autora te koliko je teško iz besmislenih izgovorenih (i prešućenih) replika izvući smislenu poruku (što je pisac zapravo htio reći, kakvu posluku porati, i kome?).
Ovim sastankom smo završili niz od čak pet djela autora ovjenčanih Nobelom ili barem onih koji bi ga dobili da nisu umrli prerano na željezničkoj stanici u Astapovu (Hemingway, Tolstoj, Han Kang, Camus i sad Beckett) pa ćemo se malo vratiti na suvremenije autore, dosta nam je klasika. Ako nam se želite pridružiti u svibnju ili lipnju (na E. K. Haler i romanu Nadohvat ili Stoneru J. Williamsa)- slobodno.
Baš kao što je slobodno shvaćanje besmislenog i apsurdnog (ne uvijek i preozbiljnog!) svijeta u djelima Samuela Becketta. Pročitajte, ako se usuđujete; mi jesmo…
Autor teksta: Hrvoje Gažo
